Je li u Tunisu moguć egipatski scenario

Piše: Ivan Ejub Kostić

Predsednik Tunisa Kais Said done je 25. jula odluku kojom se razrešava dužnosti premijer Hišam Mašiši, suspenduje rad parlamenta na 30 dana i ukida imunitet svim poslanicima parlamenta. Odluku da povuče ovaj potez predsednik Said obrazložio je time da se kriza usled pandemije COVID-19 u zemlji značajno pogoršala i da je ekonomija u veoma lošem stanju. Utemeljenje za donošenje ovako radikalne i duboko problematične odluke Said je potkrepio tvrdnjama da mu pravo na takav potez garantuje član 80 Ustava Republike.

Osim što je Saidovo čitanje člana 80 Ustava proizvoljno i krajnje diskutabilno određene činjenice govore da je u Tunisu zapravo izvršen puč i da je ova država – koja je važila za jedinu koja je preživela pokušaje kontrarevolucije nakon (takozvanog) Arapskog proleća – na putu da nakon višedecenijskih autokratskih vladavina Habiba Burgibe i Bin Alija ponovo sklizne u diktaturu.

No, uprkos ugroženosti demokratskog poretka putem medijskih izveštavanja možemo da vidimo da je određen broj građana i najveći radnički sindikat u Tunisu (Union Générale Tunisienne du Travail – UGTT) podržao puč Kaisa Saida što u određenoj meri podseća na situaciju u Egiptu 2013. godine kada su stanovnici ove države nepromišljeno i neodgovorno doveli na vlast autoritatnog diktatora koji je ugušio sve slobode u Egiptu, hapseći i ubijajući na desetine hiljada ljudi.

Uzroci nezadovoljstva

Kako bi bolje razumeli šta se dešava u Tunisu neophodno je da detektujemo glavne uzroke koji su doveli do nezadovoljstva građana Tunisa, a koji su uzročno-posledično pružili priliku Kaisu Saidu da donese radikalnu odluku o suspenziji parlamenta i preuzme celokupnu vlast u svoje ruke. Ono što verovatno najduže muči građane Tunisa jeste višegodišnja ekonomska kriza.

O dubini ekonomske krize najbolje govore statistički podaci. Kada su počeli protesti protiv Ben Alijevog režima 2010. godine javni dug Tunisa iznosio je 43% bruto domaćeg proizvoda, dok on danas iznosi blizu 100%. Osim toga prognoze o ekonomskom stanju u nadolazećem periodu koje su dale dve najznačajnije agencije za ocenu kreditnog rejtinga Moody’s i Fitch su veoma negativne. Uz navedene podatke i činjenicu da je značajno zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda nastavljeno govore o tome da je ekonomska reforma koja je obećavana nakon odlaska Ben Alija sa vlasti sprovedena veoma nespretno i neadekvatno zbog čega je vlast došla u poziciju da više nije u stanju da izvršava ni najelementarnije finansijske obaveze spram građana.

Zato, ovakve ekonomske okolnosti rezultirale su sve učestalijim izlivima nezadovoljstva građana koje je doseglo svoje usijanje kada je pandemija COVID-19 uzela većeg maha u državi. Način na koji je vlast reagovala na pandemiju je apsolutno neadekvatan što je dovelo do toga da se zdravstveni sistem skoro u potpunosti uruši. Bolnice su prepune bolesnih ljudi, kiseonika nema, kao ni slobodnih kreveta, dok je medicinsko osoblje devastirano. Osim toga samo 8% građana je vakcinisano, a sam proces vakcinacije ide izuzetno sporo što dodatno doprinosi osećanju očaja i bezizlaznosti kod građana.

Kais Said je navedene okolnosti koje kod građana izazivaju snažan resentiman prema trenutnoj vladajućoj garnituri vešto (zlo)upotrebio kako bi izvršio “ustavni puč”. No, u kontekstu predsednika Saida važno je napomenuti da je on za ovaj svoj potez uspostavljao temelje od momenta kada je u oktobru 2019. godine pobedio na predsedničkim izborima. Kao nezavisni predsednički kandidat, koji nije vezan ni za jednu političku partiju, Said je sve vreme insistirao na pričama o “korumpiranoj (političkoj) eliti” koja uništava državu i društvo.

Na taj način Said je radio na popularizaciji narativa po kojem su izborna demokratija i stranačka politika nepotrebne, to jest, nepoželjne stvari čime je kod građana Tunisa reafirmisao ideju o neophodnosti autoritarnog (diktatorskog) poretka kao jedinog koji može da spase naciju.

Važnost uticaja od spolja

U slučaju Tunisa osim loše ekonomije i zdravstvenih nedaća koje su dovele do nezadovoljstva građana uplitanje kontrarevolucionarnih međunarodnih aktera u unutrašnja pitanja države je takođe od velikog značaja. Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija su još od početka ustanaka širom Bliskog istoka 2011. godine izražavali veoma veliko nezadovoljstvo činjenicom da se u Tunisu post-islamistička partija el Nahda, predvođena šejhom Rašidom el Ganušijem, pozicionirala kao stub demokratskog poretka u ovoj državi.

Zbog toga i Saudija i Emirati su kao i u slučaju Egipta nastojale da učine sve kako bi predstavile demokratski “eksperiment” kao nešto što donosi zlo muslimanskom/arapskom svetu. Uporedo na negativnoj depikciji pro-islamističkih snaga ove dve države su predano radile i na uspostavi kontakata sa bezbednosnim strukturama država u kojima su se dogodili ustanci kako bi iznutra osigurali potrebne poluge zarad restauracije autoritarnog poretka u njima. U svom naumu da ponovo uspostave autoritarna društva i Saudija i Emirati su otvoreno podsticali brutalno razračunavanje sa pripadnicima pro-islamističkih i svih drugih slobodarskih snaga za šta je svakako najmračniji primer Egipat i način na koji se nakon puča vojna hunta predvođena Abdelom Fatahom el Sisijem obrušila na političke partije i civilno društvo. Osim Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata treba posebno skrenuti pažnju i na ulogu zapadnih zemalja u (indirektnom) odobravanju kontrarevolucionarnih radnji.

Tako, Sjedinjene Američke Države i Francuska izdašno potpomažu novouspostavljeni zločinački režim u Egiptu uprkos njihovom deklarativnom zalaganju za demokratizaciju bliskoistočnih država. Inače, u Tunisu, posebno važnu ulogu igra Francuska koja kao bivši okupator Alžira, Maroka i Tunisa već više decenija potpomaže autokolonijalne guvernere u navedenim državama što se najbolje videlo nakon pada Ben Alija i razotkrivanja korupcionaških veza francuskih političara sa ovim diktatorom. Upravo zbog toga i danas politička vrhuška Francuske priželjkuje i potpomaže suspenziju demokratskog poretka i pravne države, i ponovnu uspostavu kleptokratske autokratije u Tunisu.

Preti li Tunisu egipatski scenario

Za razliku od Egipta civilno društvo u Tunisu je dosta razvijenije. Osim toga, uprkos snažnoj političkoj i vrednosnoj polarizaciji koja je u Tunisu prisutna kao i u Egiptu, političke stranke nezavisno od ideološkog usmerenja se ponašaju zrelije i odgovornije što se vidi iz činjenice da su sve najznačajnije partije jednoglasno okarakterisale postupak predsednika Kaisa Saida kao “puč” koji za cilj ima poništavanje svega onoga što je revolucijom 2011. godine postignuto.

Takođe, veoma značajne razlike između Tunisa i Egipta postoje i u snazi i ulozi armije, ali i u načinu na koji se ponaša najjača tunišanska politička partija el Nahda koja kao i Muslimanska braća u Egiptu važi za islamističku organizaciju. Za razliku od Muslimanske braće u Egiptu koja se u značajnoj meri ponašala autistično, el Nahda od početka revolucije nastoji da igra krajnje konstruktivnu i pomirljivu ulogu u društvu putem insistiranja na nacionalnom jedinstvu i opštem dobru.

Zbog toga teško je očekivati da će se u Tunisu desiti egiptaski scenario i da će se Kais Said odvažiti na pokušaj da potpuno zabrani rad političkih partija i krene sa proizvoljnim hapšenjem i zlostavljanjem političkih protivnika. Ako tako nešto pokuša, Said će se najverovatnije susresti sa određenim stepenom otpora civilnog društva.

No, iako je egipatski scenario u Tunisu manje verovatan u narednim danima/nedeljama treba biti izuzetno oprezan i budno pratiti dešavanja usled činjenice da se u Egiptu jasno pokazalo da su sekularisti, liberali i levičari, koji su decenijama zasipali javni prostor frazama o slobodi, jednakosti i ljudskim pravima, preko noći pružili podršku vojnoj hunti za krvavo razračunavanju sa političkim neistomišljenicima i uspostavu autoritarizma.

Zato, nikako ne treba imati unapred puno poverenje u predstavnike civilnog društva, i sekularno i liberalno orijentisane političke organizacije, a posebno ako u obzir uzmemo da su radnički sindikati i pojedine nevladine organizacije za “ljudska prava” već podržali Saidov puč ili su pak iznele veoma umerene stavove, čime su nagovestile da će potencijalno biti spremne da u budućnosti pruže i snažniju podršku suspenziji demokratije u Tunisu što bi nanelo neprocenjivu štetu političkoj sceni u ovoj državi.

Tekst je originalno objavljen na Al Jazeera Balkans.

Comments Off on Je li u Tunisu moguć egipatski scenario

Filed under Articles