Sami protiv svih

P1-BG646_REBELS_G_20120615190906

Pre šest godina, 25. januara 2011. godine, otpočeli su protesti koji su rezultirali ostavkom Hosnija Mubaraka nakon što je autoritativno vladao Egiptom punih 30 godina. Svoju ostavku saopštio je 11. februara, nepune tri nedelje od početka masovnih protesta koji su se dešavali širom Egipta.

Danas, posle šest godina, s pravom možemo da kažemo da se revolucija u Egiptu završila tragično. Uzroka koji su doveli do neuspeha revolucije ima mnogo. Takođe, teško da danas iko od mnogobrojnih aktivnih učesnika revolucije može da porekne svoj deo odgovornosti za ishod kakvom trenutno svedočimo.

Međutim, isto tako s pravom se može ustvrditi i to da nisu svi platili podjednaku cenu nakon vojnog puča koji je egipatska armija izvela protiv prvog demokratski izabranog predsednika Egipta Mohameda Morsija. Kada je revolucija krenula, mnogi su zamerali Muslimanskoj braći što su oklevali da podrže revolucionare. Ipak, danas, s ove distance, nakon svega što se desilo u Egiptu, svima može da bude kristalno jasno zbog čega je starija garda Muslimanske braće oklevala i pažljivo preispitivala odluku da li da se pokret aktivno priključi revoluciji. Razlog za takvo nešto veoma je jednostavan – nisu želeli da im se ponove iskustva iz prošlosti.

Istorija ih je naučila da upravo pokret Muslimanske braće po pravilu plaća najveću cenu svaki put kada dođe do pokušaja korenitih promena u egipatskom društvu.

S druge strane, pritisak koji je vršen na Muslimansku braću da se priključe revoluciji takođe je bio sasvim logičan jer revolucija bez njihovog učešća verovatno nikada ne bi rezultirala uspešnom mobilizacijom dovoljnog broja građana koji je bio potreban kako bi se postigla kritična masa za rušenje Mubaraka. Značajnu ulogu pri odluci vođstva Muslimanske braće da se priključe revoluciji odigrao je i snažan pritisak mlađih članova organizacije, koji su, povedeni prevashodno generacijskim osećanjima, u velikoj meri zaboravili krvavu istoriju pokreta, lekciju koju nikako nisu smeli da prenebregnu.

Ubistvo duhovnog oca pokreta

Zaboravili su da se višedecenijska antikolonizaciona borba Muslimanske braće pre Drugog svetskog rata završila ubistvom osnivača i duhovnog oca pokreta Hasana el-Bane 1949. godine od strane bezbednosnih struktura. Takođe, zaboravili su da su pripadnici Muslimanske braće tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog veka platili strahovitu cenu nakon što su postali svesni da će se Naserov režim savršeno uklopiti u postkolonijalnu sliku Bliskog istoka.

Tokom Naserovog režima pokret je bio doveden do praga uništenja nakon masovnih hapšenja, ubistava, otmica i progona pripadnika pokreta. Pogotovo ono što je simbolički veoma važno kada se govori o tom periodu jeste da je i tada, kao i danas, pokret odigrao pivotalnu ulogu u pružanju bezrezervne podrške pokretu Slobodnih oficira kako bi se uspešno sprovela revolucija 1952. godine, nakon čega su se bezbednosne strukture mučki obrušile na pokret.

Naravno, navedeno ne bi trebalo da se shvati kao naknadna pamet da organizacija nije trebalo da podrži revoluciju protiv Mubarakovog režima već da ukaže na potencijalno nerazumevanje pripadnika mlađe generacije da je višedecenijska vladavina vojne hunte ostavila neizbrisive tragove na strukture stanovništva koje su sekularno orijentisane. Širom Bliskog istoka, pa samim time i u Egiptu, decenijama tokom druge polovine 20. veka sprovođen je projekat – kako je to čuveni islamski mislilac Hosein Nasr definisao – “upravljanja kulturnim aspektima života naroda kako bi se ostvarili preduslovi za društvene promene i preoblikovanje pojedinca”. Osnovni cilj tog projekta bilo je razračunavanje s intrinzičnim oblicima islamskog svetopogleda i promocija zapadnocentrične slike sveta i udovoljavanje beskrupuloznim univerzalističkim zahtevima za uspostavljanje uniformisanog svetopogleda pod kontrolom zapadnih sila. Nažalost, navedeni projekat u velikoj meri je zaživeo na različitim nivoima u muslimanskim zemljama, što je rezultiralo dubokom identitetskom konfuzijom i društveno-političkom polarizacijom.

Usled takvog stanja u kojem se danas nalaze muslimanska društva, a u kontekstu Egipta šest godina nakon revolucije, ključno pitanje nije da li je trebalo učestvovati u revoluciji ili ne već da li je pokret Muslimanska braća trebalo da ulazi u političku arenu i insistira na osnivanju sopstvene političke partije ili je, pak, trebalo da zadrži fokus na svom uspešnom socijalno-društvenom angažmanu i daljnjoj ideološkoj pripremi građana za neko bolje sutra. Nedvosmisleno je bilo jasno da suštinska vrednosna revolucija nije bila moguća, već da je realnost uslovljavala kompromis između sekularno i verski orijentisanih snaga kako bi se za početak razmontirao korumpirani bezbednosni aparat, koji je još pre nekoliko decenija prestao da mari za potrebe svojih građana.

Sekularno orijentirani pokreti

Ulaskom u političku arenu Muslimanska braća morala su da budu svesna da ništa neće uspeti u borbi sa bezbednosnim strukturama bez podrške sekularno orijentisanih pokreta i partija. Međutim, da li je takvo nešto bilo realno očekivati kada znamo koliku dozu animoziteta “preoblikovani i modifikovani” protagonisti sekularnog uređenja širom Bliskog istoka imaju spram Muslimanske braće i svih drugih verski inspirisanih pokreta? Zbog toga, nadati se široj društvenoj koaliciji predstavljalo je utopiju jer se politička polarizacija u Egiptu tiče suštinskih, najdubljih vrednosnih pitanja i svetopogleda. Upravo iz tih razloga pripadnici Muslimanske braće ubrzo nakon parlamentarnih i predsedničkih izbora ostavljeni su na milost i nemilost bezbednosno-jurisdističkim strukturama.

Danas prevladava tvrdnja da pripadnici Muslimanske braće nakon osvojene vlasti na parlamentarnim i predsedničkim izborima nisu imali dovoljno sluha za zahteve sekularno orijentisanih partija, što u određenoj meri jeste tačan prigovor pokretu. Međutim, i ovde treba opet istaći da se suština nesporazuma nije ticala zajedničkog stava da je država na rubu egzistencije, da je neophodno uspostaviti slobodu političkih izbora i demokratsko uređenje, ograničiti nekontrolisanu moć bezbednosnih struktura, reformisati pravosuđe i suzbiti korupciju i monopolizaciju tržišta. Ne – nesporazum se ticao isključivo “islamskog okvira” za upravljanje državom, koji je inače uredno dobio (apsolutnu) većinu na prvim slobodnim parlamentarnim i predsedničkim izborima. Zbog toga, problem koji su liberalno-sekularno i levo orijentisane snage isključivo imale s “islamskim okvirom” za uređenje države nikako ne može da bude argument ni opravdanje što su u svoje redove nakon revolucije primili do guše korumpirane i u krvi ogrezle kadrove Mubarakovog režima, kao i što su pri prvim nesporazumima s Muslimanskom braćom brže-bolje sklopili pakt s toliko omraženim i malignim bezbednosnim aparatom kako bi s vlasti srušili prvog demokratski izabranog predsednika Mohameda Morsija.

Nakon masakra na Trgu Raba, u kojem je život izgubilo više od 1.000 civila, i nakon hapšenja, mučenja i progona nesagledivih razmera uperenih protiv članova pokreta Muslimanske braće i njihovih porodica, pri čemu su im nelegalno otimane i konfiskovane imovine, zaista se pobuđuje strah da li je u budućnosti moguće ostvariti bilo kakav stepen poverenja između pomenutih suprotstavljenih strana u Egiptu.

Takođe, šest godina nakon revolucija velika mrlja ostaje i na međunarodnoj zajednici, koja je odigrala sramnu ulogu u dešavanjima u Egiptu, što je još jedan u nizu potvrda da se međunarodni faktori vode isključivo svojim interesima ne mareći za želje domaćeg stanovništva, pri čemu zapadne zemlje i dalje doniraju ogromne svote novca režimu koji je u svetskoj ravni jedan od najkorumpiranijih, što je nedavno na veoma lucidan način pokazalo istraživanje kairske organizacije 10 Tooba.

Međutim, stvar koja svakako izaziva najveću mučninu u čitavoj priči o Muslimanskoj braći, gledano iz globalne perspektive, jeste neverovatan stepen licemernosti i odsustva elementarnog nivoa morala i etike koji se predominantno pronalazi kod zapadnih medija i levo i liberalno orijentisanih intelektualaca na Zapadu, koji već decenijama unazad sami sebe nameću kao barjaktare ljudskih prava i slobode govora i mišljenja.

Kao u najcrnjim horor-filmovima

U slučaju Muslimanske braće njihov glas maltene je potpuno utihnuo u osudi mnogobrojnih monstruoznosti koje se dešavaju u poslednjih šest godina u Egiptu, što ukazuje na to da animozitet sekularnih elita spram verski inspirisanih pokreta nije isključivo vezan za Egipat, već fenomen koji pronalazimo širom sveta. O tome najbolje svedoči opsesivno-kompulzivno ponašanje intelektualnih krugova na zapadu spram turskog predsednika Erdogana nakon neuspelog pokušaja puča u Turskoj, čiji je scenario teško zamisliv i u najcrnjim horor-filmovima. Nesaglediva halabuka koja se stvara u vezi s potezima koje predsednik Erdogan vuče u njegovoj grčevitoj borbi protiv terorističke i izuzetno konspiratorne ogranizacije Fethulaha Gulena i PKK-a i u isto vreme potpuni muk na El-Sisijevu mahnitu vladavinu, koja za rezultat ima hiljade ubijenih civila, stotine izrečenih smrtnih kazni i tajne egzekucije po egipatskim gulazima, čitavoj priči daju dodatnu neetičku ravan.

Pred Muslimanskom braćom nalaze se teške godine konsolidacije, možda i najteže u njihovoj istoriji. Organizacija je podeljena na više nivoa unutar sebe. Pre svega, organizacija se prvi put suočava s time da je veliki broj njenih vodećih članova u egzilu, što dovodi do sukoba na relaciji ko ima veći legitimitet da predstavlja organizaciju – oni koji se nalaze u izgnanstvu ili oni koji su ostali u Egiptu. Takođe, velik je i međugeneracijski raskol.

Mlađa garda zahteva značajno agresivnije i angažovanije delovanje, dok starija garda, svesna lekcija iz prošlosti, traži način da se posredstvom privremenog “povlačenja” organizacija konsoliduje i pronađe način za ponovno efektivno delovanje unutar Egipta. Osim navedenog, veliki pritisak na organizaciju vrše i džihadističke organizacije poput Al-Kaide i ISIL-a, koje pokušavaju da privuku mlađe članove organizacije koji osećaju duboko razočarenje. Ovim mladim ljudima plasira se priča o neophodnosti militantnih delovanja spram neverničkih režima širom Bliskog istoka, u koje su uspeli da ubroje i samu Muslimansku braću, kojima je ISIL posvetio skoro čitav broj svog propagandnog časopisa Dabiq etiketirajući ih kao otpadnike od vere.

Osim Al-Kaide, ISIL-a, egipatskog režima i već “drevnih” neprijatelja Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, da lista bude upotpunjena do kraja potrudio se republikanski senator Ted Kruz, koji je podneo zahtev Kongresu SAD-a za stavljanje Muslimanske braće na listu terorističkih organizacija. Za sada pripadnici pokreta jedino utočište imaju upravo u Turskoj kod toliko omraženog Erdogana, gde se trenutno i nalazi biro Muslimanske braće u egzilu, a određenu naklonost prema pokretu gaji i Katar.

Na kraju, iako stvari izgledaju veoma pesimistično, ono što daje nadu da će pokret ipak uspeti da preživi jeste činjenica da se on i u prošlosti već sučeljavao sa strahovitim progonima i represijom i da je upravo u tim trenucima dokazao nesvakidašnju istrajnost i sposobnost da pokaže svoje vrline principijalnosti i odlučnosti u svojim uverenjima u naizgled bezizlaznim uslovima.

Tekst je originalno objavljen na al Jazeera Balkans.

Comments Off on Sami protiv svih

Filed under Articles