Pravo na džumu

students-parying
Za nama je pre neki dan po gregorijanskom kalendaru ostala 2016. godina. Ovaj kalendar – a sa njim i običaj novogodišnje proslave – je značajnom delu sveta u velikoj meri nametnut tokom viševekovne dominacije zapadnih zemalja i kolonizacije koja je iza sebe ostavila stotine hiljada mrtvih i za koju sa osnovanim pravom može da se kaže da snosi presudnu odgovornost za veštački skrojene mape širom sveta koje danas ne donose ništa osim nerazumevanja, razdora i smrti. Pored navedenog, nakon što su kolonizatorske sile opljačkale šta se opljačkati moglo i odlučile da se povuku s tuđih teritorija za sobom su na najpodmukliji način ostavili korumpirane režime oličene u beskrupuloznim diktatorima koji su nastavili da tlače sopstvene narode, katkad gore nego i sami kolonizatori, pri čemu su sistematično radili na implementaciji sistema vrednosti koje su kolonizatori sa sobom doneli kako bi “civilizovali” necivilizovane. Inače, konkretno, u kontekstu kalendara, početak računanja vremena po hidžretskom kalendaru u islamu vezuje se za svojevrsni plemeniti akt suprotstavljanja koruptivnim polugama sistema moći, opresiji i nepravdi tadašnjih vladara Meke zbog čega muslimani imaju sve osnove da sa ponosom neguju svoj kalendar i sopstvenu Novu godinu. No, uprkos ovom uvodnom osvrtu na problematiku koja se tiče kolonizacije vremena ovaj tekst nema nameru da se bavi meta temama poput pitanja međuodnosa (post) kolonizacije i spacijalnog/temporalnog i posledicama koje su se iz ovog odnosa izrodile na globalnom nivou.

Povod za ovaj tekst, jeste veoma važan “lokalno-regionalni” događaj koji izvanredno oslikava jedan mikro trijumf pluraverzalnih vrednosti nad univerzalističkim vrednostima globalnog kolonijalnog poretka. Naime, radi se o značajnoj pobedi koja je izvojevana od strane studenata u Sarajevu kojom su ostvarili pravo da im se ne zakazuju ispiti i nastava u vreme džume, obavezne molitve petkom. Naravno, ovaj događaj je momentalno na noge digao čitavu hordu levo orijentisanih fanatika i idolopoklonika krutog sekularističkog poretka od Vardara do Triglava koji imaju opsesivno-kompulzivne probleme sa bilo čime što se tiče vere u javnom prostoru. Međutim, posebnu notu čitavom događaju daje to što su se pored levičara i grlomoglasnih bosanskih anti-nacionalista protiv odluke Senata digli i osvedočeni srpski nacionalisti, kao i sam predsednik Republike Srpske, sa manje više identičnim komentarima koje su koristili i njihovi levičarski oponenti kojima uzgred budi rečeno nije ni najmanje smetalo da daju izjave na ovu temu za srbijanske medije koji se danas mahom nalaze u službi srbijanskog premijera, nekada najvatrenijeg zagovornika ultranacionalističke politike četničkog vojvode Šešelja. Pomenuta podudarnost u izjavama ne bi smela nikoga da čudi jer ovo nikako nije prvi put da se mnogobrojni salonski levičari iz republika bivše Jugoslavije nalaze na istoj strani kao najvatreniji srpski i hrvatski nacionalisti kada dođe do “primitivnih orijentalnih” običaja (podsvesno) arhetipskog Drugog. Jer, koliko god se razmetali pričama o bratstvu i jednistvu i jednakosti, ipak je Beč bliži nego Stambol, a saher torta prigodnija za salonske partije nego tulumba, a rozbif “finiji” nego ćevap.

Ova pobeda je simbolički veoma značajna na više nivoa. Prvo, jer nedvosmisleno pokazuje da se mladi muslimani sve snažnije distanciraju od jednoumne titoističke kvazi-komunističke zaostavštine, i da – što je još bitnije – prepoznaju brutalne represivne modele razmišljanja duhovnih bardova univerzalističkog poretka koji već vekovima unazad predstavlja kamen temeljac duhovne i kulturne kolonizacije koja se sprovodi nad svima onima čiji vrednosni sistemi na bilo koji način ispadaju iz okoštale i totalitarne slike zapadnog sveta. Takođe, ova studentska inicijativa je izuzetno važna jer nagoveštava da mladi muslimani počinju da razumeju da je čitava realnost – hteli mi to ili ne – ispolitizovana do krajnjih granica što od njih automatski zahteva da se grčevito bore za svoje duhovne vrednosti (između ostalog) i na polju političkog. O činjenici da je apsolutno sve ispolitizovano najbolje nam govore pokušaji da se pitanje zahteva da se ispiti i nastava ne zakazuju u vreme džume personalizuje putem rasprava ko je zapravo mladić koji je predsednik Studentskog parlamenta, kao i da li su on i Stundetski parlament u službi Stranke demokratske akcije. Međutim, ovakve prizemne i dnevno političke priče bi trebalo ostaviti potpuno po strani i neobazirati se na njih pri stremljenju ka ostvarivanju svojih prava i ciljeva.
Porvh svega navedenog inicijativa sarajevskih studenata ima i potencijalno regionalni značaj jer može da posluži i kao snažna isnpiracija i drugim mladim muslimanima u preostalim republikama bivše Jugoslavije koji još uvek nisu uspeli da ostvare ni najelementarnija prava poput odgovarajuće ishrane u studentskim domovima, a da ne govorimo o nekim iole “zahtevnijim” pravima.
Na kraju, o politici i koliki je njen značaj uči nas i sama biografija Verovesnika koja nam nedvosmisleno ukazuje da je neminovno da se angažujemo na ekonomsko-političkom planu kako bi bili u poziciji da implementiramo etičko-moralne i duhovne poruke Božje objave na društvenom nivou.

Da bi mladi muslimani uspeli na ovom putu jedan od glavnih preduslova jeste da se otrgnu mnogobrojnim nametnutim stigmama i postanu svesni svih postojećih manipulativnih matrica moći koje su uperene protiv njih kao i da odlučno preuzmu svoju sudbinu u svoje ruke putem odluke da postanu subjekti, a ne puki objekti političkih i društvenih dešavanja i da izađu iz defanzivnog položaja i stalnog pravdanja za najraznoraznije stvari koje im se nameću. Osim navedenog, na Islamskoj zajednici je da bez upliva pojedinih stranačkih faktora i pozivanja na nacionalne sentimente odigra pivotalnu ulogu u usmeravanju mladih muslimana na neophodnost edukacije kako bi stekli samopouzdanje koje im je nepohodno da što angažovanije istupe u najrazličitijim poljima javne sfere kako bi se ostvarili još značajniji pomaci u pravcu daljeg razvoja i realizacije muslimanskog bića na prostorima nekadašnje Jugoslavije.

Kada bi se stvari bar delimično ovako odvijale u nadolazećem preiodu mogli bi da očekujemo još lepih vesti koje bi svi zajedno mogli da proslavimo uoči nadolazeće 1439. godine po hidžretskom kalendaru.

 

Comments Off on Pravo na džumu

Filed under Articles