Da li Srbin može da bude muftija

piše: Ivan Ejub Kostić

Poslednjih dana puno se prašine diglo oko dešavanja u Islamskoj zajednici Srbije. Sva ova događanja nemaju nikakve veze s religijom već samo s političko-stranačkim i personalnim interesima. Međutim, pored ponovnih podela unutar Islamske zajednice jedna sasvim druga tema se na društvenim mrežama izrodila iz čitave ove priče. Naime, nakon što je objavljeno da će novi muftija srbijanski biti Abdullah Numan mnogi muslimani su pohitali da konstatuju kako je Srbin postavljen za muftiju i kako je to nedopustivo. Na mnogim portalima se ubrzo rasplamsala neumesna i veoma ostrašćena nacionalistička retorika koja je za cilj imala da dovede u pitanje pravo nekoga ko je  pripadnik nacionalne grupe koja većinski nije islamske veroispovesti da obnaša mesto muftije. Ovakve konstatacije koje se prvenstveno temelje na idejama nacionalne pripadnosti su u gruboj suprotnosti s univerzalističkim duhom islama koji se najoštrije suprotstavlja podelama na osnovu nacionalnosti. Pogotovu najstriktnije zabranjuje takve raskole među onima koji su islamske veroispovesti kao što je u ovom konkretnom primeru slučaj. Abdullah Numan jeste osoba koja je konvertirala, prešla u islam i jeste pripadnik nacije koja većinski ne ispoveda islamsku veru. Međutim, upravo se na takav čin gledalo s nedvosmislenim odobravanjem i simpatijama tokom čitave istorije islamske civilizacije.

Još u vreme objave Kurana poslanik Muhamed je najoštrije osuđivao podele među muslimanima koje se su zasnivale na plemenskim, rasnim ili nacionalnim razlikama. Govorio je krajnje nedvosmisleno da je apsolutno neprihvatiljivo da se Arapin smatra nadređenim nad nearapinom i obratno, već da o čoveku može da se sudi samo po njegovim delima i pobožnosti. Takođe, poslanik Muhamed je s najizraženijim simpatijama i pohvalama govorio i o samom činu konverzije. Upravo na tim osnovama tokom srednjovekovnog perioda mnogobrojni konvertiti su bez problema zauzimali veoma visoke pozicije unutar islamskog halifata. Isti slučaj je bio i tokom 20. veka tokom kojeg pronalazimo konvertite na mnogim značajnim pozicijama. Jedan od najčuvenijih primera, jeste čuveni mislilac Muhamed Asad koji je po rođenju bio Jevrejin i kome konverzija nije bila prepreka da bude među najbližim saradnicima saudijskog kralja Abdulaziza osnivača današnje Saudijske Arabije. U kasnijim godinama Asad je bio i jedan od glavnih ideologa i aktivista pri stvaranju Pakistana kao islamske države. Nakon što je Pakistan stekao nezavisnost bio je čak i na čelu vladinog “Direktorata za islamsku obnovu”.

U najskorije doba imamo čitavu plejadu značajnih muslimanskih mislilaca koji su konvertiti. Jedna od njih je Ingrid Matson autorka knjige “Priča o Kuranu” koja je nedavno prevedene na bosanski jezik. Činjenica da je Ingrid Matson konvertitkinja nije predstavljala nikakav problem da četiri godine bude na čelu izuzetno uticajne “Islamske asocijacije Severne Amerike” koja okuplja muslimane iz celoga sveta koji trenutno žive na tom kontinentu. Pored nje šejh Hamza Jusuf, koji je rođen kao Mark Hanson, je jedan od danas najpopularnijih i najuticajnijih islamskih mislilaca na Zapadu i osnivač “Zejtuna koledža” prvog islamskog univerziteta u Sjedinjenim Američkim Državama koji se vodi tradicionalnim metodama pri izučavanju islamskih nauka. Njegova konverzija takođe mu nikada nije stajala na putu da bude rado viđeni član i lider mnogobrojnih najeminentnijih islamskih institucija širom arapskog sveta. Naravno, pomenuti slučajevi su samo neki od primera kojih tokom istorije islamske civilizacije ima na hiljade.

Prodor nacionalizma u religiju

Nacionalističke reakcije koje su isplivale na površinu povodom imenovanja Abdullaha Numana za srbijanskog muftiju nemaju apsolutno nikakvo utemeljenje u islamskom svetonazoru i vrednosnom sistemu. Čak situacija je skroz obrnuta. Ovakve reakcije se temelje na idejama sekularno-nacionalne ideologije koja je u potpunoj suprotnosti s islamskim učenjem. Pored toga, ovakvi stavovi govore o još jednoj stvari koja bi svim muslimanima na ovim prostorima trebalo da bude alarmantna, a to je snažan prodor nacionalne ideje u domen verskog prostora. Ovakvom trendu muslimani na prostorima bivše Jugoslavije moraju da se odupru svim silama ili će u suprotnom krenuti putem Srpske pravoslavne crkve koja je u potpunosti postala prvo nacionalna, pa tek onda verska institucija. Upravo je imenovanje muslimana Srbina na mesto srbijanskog muftije izvanredna prilika da se pokaže inkluzivnost islama i da on poseduje tu širinu da na čelu njene Zajednice bude pripadnik naroda koji nije većinski muslimanski.

I za kraj. Ovaj tekst je isključivo pisan s idejom da ukaže na očigledno prisutan problem koji se tiče kako same Islamske zajednice, tako i muslimana koje god nacije bili, a koji žive na prostorima bivše Jugoslavije. On nikako nije imao za cilj da se bavi pitanjima zakulisnih radnji oko ponovnog razbijanja Islamske zajednice, a koje svakako postoje. Jer nakon svih dešavanja koja su pogodila Islamsku zajednicu u poslednjih deset godina svakome je jasno da tu nedvosmisleno glavnu reč ima politika, to jest određene strukture srpskog režima koje uz pomoć određenih političara iz redova sandžačkih Bošnjaka i pojedinih državi uvek poslušnih imama permanentno rade na razjedinjavanju muslimana Srbije. Međutim, upravo zbog toga je zadatak muslimana da se tome odupru i da ne dozvole otrovnim nacionalističkim idejama da zavladaju prostorom koji je rezervisan za očuvanje islamske vere, tradicije, etike, morala i odgoja, niti da naruše njegov univerzalistički duh.

Tekst je originalno objavljen na Al Jazeera Balkans.

Comments Off on Da li Srbin može da bude muftija

Filed under Articles